Pešterska visoravan – Sa svojih 50 kilometara dužine i visinom između 900 i 1200 metara nadmorske visine, Pešter predstavlja istovremeno geografski dragulj i civilizacijsku zagonetku. Iako su enciklopedije o njoj govorile tek šturo – kao o brdskoj regiji između rijeka Lima i Ibra, u kojoj se uzgajaju ovce – život ljudi koji ovdje žive priča mnogo dublju priču.
U dokumentarnom filmu Radio-televizije Kosova, snimljenom 1979. godine, arhivski snimci nas vode u srce Pešteri. Tamo gdje su zime oštre, ljeta blaga, a ljudi gostoljubivi, ekipa emisije “Arkivi” bilježi život, jezik, navike i strahove Albanaca koji su decenijama čuvali svoj identitet uprkos izolaciji i pritiscima asimilacije.
- „Pešter je zeleni svijet tišine, gdje stada ovaca kao bijele tačke crtaju obronke visoravni. Ljudi ovdje ne viču. Oni govore tiho, ali njihova riječ nosi težinu stoljeća.“
Dok se vozilo uz serpentine i strme puteve bez asfalta, kamera je snimala pejzaže i lica – starce koji pletu vunene čarape, žene koje nose vodu, djecu koja pješače kilometrima do škole. Mnogi starosjedioci govore čistim albanskim jezikom, odjeveni u tradicionalnu nošnju iz Rugove, izražavajući zabrinutost zbog sve češćih miješanih brakova i gubitka jezika kod mlađih generacija.
„Djeca više ne govore albanski. Svi su otišli – neko za Sarajevo, neko za Tursku, neko za Prištinu. Danas u selu jedva ima koga“, kaže starac iz sela Doliće.
📚 Ćamil Sijarić – književni hroničar Pešteri
U posebnom segmentu, film donosi razgovor sa piscem Ćamilom Sijarićem, koji je odrastao u Pešteri i Bihoru. On govori o tome kako je ostao bez roditelja i odrastao kod daidža, koji su mu prenijeli albanski jezik. “Moj maternji jezik je albanski, iako sam kasnije pisao na bosanskom i srpskom,” kazao je Sijarić, govoreći o svom književnom početku, inspiraciji i životu u siromaštvu.
„U mojoj literaturi svi likovi imaju dušu Pešteri. Čak i kada nisu geografski smješteni ovdje, njihova sudbina je ovdašnja – siromaštvo, poštenje, borba za opstanak“, govori pisac.
Njegova djela „Bihorci“, „Konak“, „Rambouillet“, i druge, zapravo su literarna svjedočanstva jednog naroda čiji se identitet nalazio između jezika, sela, islama i planine. U jednoj od scena, Sijarić recituje:
„Jo, nuk jam më. Jam rob. Kam ranë dorë. Dorë që më përcolli deri në shkallët e fshatit…“
Prevod emisije i video snimak je u nastavku!
Pozdrav poštovani gledaoci emisije „Arhiva“ na Radio-televiziji Kosova,
Pešterska visoravan predstavlja najveću visoravan na Balkanu. Ova planinska ravnica, dugačka oko 50 kilometara i široka četiri sata hoda, poznata je i kao „Sibir Balkana“. Na njoj živi više od 20.000 stanovnika – gostoljubivih gorštaka velikog srca – koji su većinom albanskog porijekla. Visoravan se prostire na nadmorskoj visini između 900 i 1200 metara.
Geografski pripada središnjem dijelu regije Sandžak i graniči se s Crnom Gorom na jugozapadu Srbije. U njenom središtu nalazi se opština Sjenica, dok dijelovi pripadaju i opštinama Novi Pazar i Tutin.
Arhiva je 1979. godine posjetila Pešter s dokumentarnim filmom Alilunija. Kako je Pešter izgledao prije više od dvije decenije? Kako se tada pjevalo na čistom albanskom jeziku uz lahutu? U tradicionalnoj rugovskoj nošnji, starosjedioci su iznosili svoje životne brige i svakodnevne poteškoće. Posebno su se plašili asimilacije mladih kroz miješane brakove.
Pored zanimljivih razgovora sa stanovnicima, dokumentarac donosi i razgovor s piscem Ćamilom Sijarićem – svjedočanstvo nedavne prošlosti, ali s velikim razlikama u odnosu na sadašnjost.
Dok smo se peli uz visoke litice, ostavljajući iza sebe serpentine i asfaltirane puteve koji vijugaju uz strme padine, naša radoznalost je rasla. Motivisala nas je želja da ekranizujemo jedan dio života o kojem je malo toga rečeno i zapisano – život u zelenoj, a surovoj Pešteri.
Tih dana snimanja, Pešter se pozdravljao s ljudima i ljetom, okrećući im leđa, ostavljajući ih u snovima zime.
U našim enciklopedijama o Pešteri navodi se samo nekoliko rečenica: planinsko područje u jugozapadnom dijelu Srbije, između doline Lima, Ibra i Sjeničkog polja. Poznata je kao jedna od najbogatijih visoravni, gdje se uzgajaju čuvene pešterske ovce, a u novije vrijeme razvijaju se stočarske zadruge.
Naravno, to su vrlo šture informacije. Nedostaju podaci o ljudima, običajima, jeziku, tradiciji, o njihovom svakodnevnom životu. Zato svaka ovakva prilika donosi mogućnost šire slike. Ovaj put, kamera je pokušala da ispriča nešto više od same enciklopedije.
Tih dana, u selima Pešteri, ljudi su napuštali ljeto i pripremali se za zimu. Noćna tišina bila je ispunjena blejanjem ovaca i zvonima sa stada. A kada nebo presiječe bijela pruga aviona, Pešter se kao dijete pita – je li to svijet iznad njega, civilizacija?
Naš tim je već pri prvim susretima s ponosnim ljudima visoravni obuzeo osjećaj plemenitosti, topline i neobične emocije. Ravnice, prošarane stadima bijele stoke i svilastom travom, blistale su pod planinskim suncem.
U različitim publikacijama jasno se navodi kako su se ovi ljudi trudili da očuvaju svoj identitet i jezik. U borbi da zaštite sebe i svoju posebnost.
Jedan od njih bio je i Šućo Turković, tada 85-godišnjak, koji kaže: „Ovdje nas je četiri kuće Spahdolića. Svi smo u rodu. Tu su i Ragipovići. Mi smo ovdje napravili šest kuća. Prije 30 godina ovdje je bilo samo dvije kuće.“ Priča o djetinjstvu, o mjestima gdje su mu umrli otac i majka, o stoci koju je čuvao i planini koja ga je hranila.
Govori i o teškim vremenima, kada su Nijemci tokom rata uzimali sve što su imali – stoku, hranu, pa čak i kuće. Majka mu je pravila hljeb u staji, nosio je vodu, drva, živeći u skromnim uslovima.
Ostavimo na trenutak priču ovog mudrog starca i osvrnimo se na jednog od najvećih pisaca tog kraja – Ćamila Sijarića. On je svoj književni rad posvetio ljudima Pešteri, utkavši u svoje romane i pripovijetke njihovu stvarnost, snove i identitet.
„Nisam više junak, sada sam običan čovjek“, kaže jedan od njegovih likova. „Kad su me izveli pred dvije bijele stijene, pojavila su se dva momka s puškama – kao da ih je stijena rodila. Tražili su osvetu, tražili krv svog brata…“
Likovi Ćamila Sijarića su stvarni i puni emocije. Pišući o njima, on ne piše tek tako – on se sjedinjava s njima. „Ja ne pišem“, kaže on, „ja postajem lik koji opisujem.“
Ćamil je rođen bez roditelja. Majka mu je bila Albanka, a odgojili su ga daidže. Govorio je i srpski i albanski, naučen u kući rodbine iz Dolića, iz porodice Turković. Prva djela su mu bile pjesme, ali ubrzo se okrenuo prozi. Inspiraciju je nalazio u djetinjstvu, u ljudima i kraju koji ga je odgajao – Bihoru i Pešteri.
U djelu „Rambulla“, njegovom prvom romanu, likovi su upravo iz tog kraja. Djelo je prvo objavljeno na albanskom jeziku, jer su čitaoci u likovima prepoznali svoje ljude. Kasnije je prevedeno i na srpski. Ćamil kaže: „Moji rođaci su me naučili jeziku. Vrlo mlad sam ostao bez roditelja, pa su me odgajali daidže.“
Pisao je noćima, čitao i meditirao. Nije bio pisac koji piše nasumice – on je živio kroz svoje likove.
U selu Furkovići, jedna starija žena govori: „Živimo ovdje 46 godina. Govorimo albanski, ali djeca više ne znaju jezik. Imam tri kćerke, tri sina, nijedno od njih ne zna albanski. Jezik nam se gubi.“
I zato, kaže pisac, on ne dozvoljava da njegovi likovi nestanu. On ih stavlja u svjetlo, u riječ, u papir, u osjećaj. Ponekad mu lik „kaže“: „Napiši me ponovo. Ispravi me.“ I on to uradi – jer svaki čovjek je poseban svijet.
Ovaj talentovani stvaralac nije vezan samo za jedan prostor. Njegova inspiracija dolazi i iz brojnih putovanja, a piše i danas, između ostalog i u Rimu, gdje radi na rijetkim istorijskim dokumentima.
Kaže: „Iako su istorijski izvori često zamršeni, ja sam pokušao da opišem i oživim krajeve Prizrena, da ih utkajem u svoje tekstove i romane.“
Na kraju, Pešter danas nije ista kao nekada. Nekada bi zimi ostajala odsječena zbog snijega, danas su putevi prohodni, veza sa svijetom je živa.
Prošlost je ostavila legende, a sadašnjost – stvarnost. Ovdje zajedno žive različiti narodi i vjere – muslimani, Albanci, Srbi i drugi – koji se zajedno trude za bolji život.
„Jedan nam je doveo vodu, drugi struju, treći asfaltirao puteve“, kaže jedan stanovnik. „Sada živimo bolje. Imamo školu. Moj sin studira u Prištini.“
To su bile priče Pešteri iz 1979. godine. Tu se rastajemo za ovu sedmicu, a emisiju „Arhiva“ možete pronaći i na našem zvaničnom YouTube kanalu ili na stranici rtk.live.com. Link za emisiju nalazi se i na našoj Facebook stranici „Arhiva RTK“. Hvala što ste nas gledali. Vidimo se sljedeće sedmice.