Na prostranim pašnjacima Pešterske visoravni, na preko 1.000 metara nadmorske visine, stočari iz općine Tutin svakodnevno dokazuju da se trud, tradicija i upornost itekako isplate. U selima Velje Polje i Šipče, porodice Zornić i Pramenković grade vlastite uspješne stočarske priče, zasnovane na uzgoju ovaca, krava i autohtonih bivolica.
Hajriz Zornić iz sela Točar, u blizini Tutina, više od dvije decenije razvija porodično imanje. Na svoja četiri hektara zemlje izgradio je kuću, štale i vlastitu klaonicu, u kojoj se sedmično preradi i do šest tona mesa. Proizvodi stelju, ovčavinu, domaće kobasice, sudžuk i čuvenu pršutu, koja se, kako kaže, najviše traži.
- „Nikad nismo bježali od posla. Ako se radi, može da se živi. Ovce, krave i bivolice nam daju i mlijeko i meso. Od ovčijeg mlijeka pravimo sjenički sir i ovčavinu, poznatu i kao ‘paprika u mlijeku’, ali ne u običnom, već ovčijem. To je specijalitet koji se pravi u jesen, kad je mlijeko gušće“, kaže Hajriz.
Na imanju se drži oko 30 krava, od čega je desetak bivolica, koje se smatraju izuzetno zdravim i korisnim životinjama. Njihovo mlijeko je bogato masnoćama i proteinima, pa se koristi za proizvodnju maslaca i kajmaka. Maslac od bivolice, prema riječima Zornića, dostiže cijenu i do 15 eura po kilogramu.
- „To mlijeko ne prodajemo, prerađujemo za svoje potrebe. Supruga prodaje maslac i kajmak – sve je traženo i sve se proda. Kažu da snižava masnoću u krvi, ali najvažnije je što znamo da imamo zdrav i domaći proizvod.“
U selu Šipče, Sead Pramenković vodi sličnu priču. Njegova porodica posjeduje krdo od 36 bivolica, a mlijeko se muze isključivo ručno.
- „One su izuzetno zahvalne, ne traže mnogo, ali daju mlijeko visoke vrijednosti. Kilogram kajmaka od njihovog mlijeka prodaje se za 10 eura, a maslac za 15.“
Pramenković naglašava da se uz podršku države i subvencije za ovu ugroženu autohtonu rasu može ostvariti ozbiljan prihod.
- „Za grla starija od dvije godine subvencija je 30.000 dinara godišnje. To nije mala stvar, posebno kad znate da je mlijeko zdravije, a proizvodnja prirodnija.“
Na Pešterskoj visoravni zime su duge i hladne, temperature se spuštaju i do -30 stepeni. Ipak, ljudi ne odustaju.
- „Neko mora ostati ovdje. Ne možemo svi u inostranstvo. Mi čuvamo zemlju, čuvamo tradiciju, živimo od svog rada“, poručuje Pramenković.
Zajedničko za porodice Zornić i Pramenković jeste snažan porodični duh. Svi rade – od djece do najstarijih. U klaonicama, na pašnjacima, u preradi. Radna snaga se angažuje i iz drugih krajeva Srbije, jer lokalno stanovništvo često bira lakše poslove van sela.
- „Kod nas niko ne ide da radi za platu. Svi smo svoji gazde. I to je najveći uspjeh“, ističe Hajriz Zornić.
Ova dva imanja nisu samo priča o stočarstvu. Ona su simbol upornosti, ljubavi prema zavičaju i dokaz da se u netaknutoj prirodi Pešteri može živjeti dostojanstveno – od znanja i poštenog rada. Pogledajte tv prilog ispod teksta.