Piše redakcija Sandžak Danas
Selo Vučja Lokva nekada je bilo dom za više od 70 domaćinstava. Danas, prema riječima mještana, tamo živi tek desetak porodica. Razlog? Jednostavan, ali i porazan – selo nema adekvatan put.
Ekipa Sandžak televizije posjetila je ovo selo i uvjerila se u gorku svakodnevicu preostalih stanovnika. Iznemogli i razočarani, više puta su se obraćali opštinskim vlastima, ali – kako kažu – niko ih ne čuje. Mještani su prisiljeni sami održavati makadamski put, skupljati novac, plaćati gorivo za mašine koje često sami unajmljuju.
- „Svake godine voda sve odnese, nema kanala, nema propusta. Sve što popravimo, propadne“, kaže Muradin Ibrović, jedan od rijetkih koji još uvek živi ovdje.
Ibrović je obnovio porodično domaćinstvo, posadio 3.000 malina, drži stoku, obrađuje 15 hektara zemlje. Ali bez puta – sve to propada.
- „Ne možemo transportovati ništa. Po kiši ne može ni džip, a kamoli traktor. Ljeti nekako, a zimi – selo je odsječeno od svijeta.“
Slične priče dolaze i od drugih stanovnika. Kažu da su uložili lična sredstva – čak i do 3.500 evra po domaćinstvu – da makar zakrpe prilazne puteve. Bez ikakve sistemske pomoći.
- „Mi ne tražimo novac, tražimo da nam neko sredi put. Sami ćemo raditi, samo da možemo doći i otići kao ljudi.“
Većina mještana već je napustila selo. Neki su otišli u Novi Pazar, neki u inostranstvo. Mnogi bi se vratili, kažu, da imaju osnovne uslove – prije svega put.
- „Bez puta, nema života. Nemamo ni školu, najbliža je pet kilometara daleko. Bez puta, ni hitna pomoć ne može doći, ni djeca do škole“, kaže jedan od sagovornika, pokazujući na urušene staze koje voda nosi svakim proljećem.
Posebno dramatična bila je situacija tokom velike zime 2011. godine kada je selo bilo potpuno odsječeno mjesec dana.
- „Imali smo maloljetno dijete, zvali smo sve moguće institucije. Samo zahvaljujući komšiji koji je alarmirao ljude u Kraljevu, stigla je pomoć. Da nismo imali hrane i lijekova, ko zna šta bi bilo.“
Uprkos brojnim apelima i molbama upućenim opštini, niko – kažu mještani – nije došao da vidi stanje. „Kao da ne postojimo. Sami skupljamo pare, sami radimo, ali više nemamo snage. Starimo, djeca su otišla. Ako se ništa ne promijeni, svi ćemo se iseliti.“
Vučja Lokva je primjer jednog u nizu sela u Sandžaku koja polako umiru, ne zbog volje naroda, već zbog odsustva brige institucija. Bez infrastrukture, bez podrške i bez nade, ovo selo je prepušteno samo sebi.
Mještani šalju posljednji apel lokalnoj samoupravi: „Ne tražimo privilegije, samo tražimo put. To je naša borba za opstanak.“