Gornja Pešter – Na visoravni gdje zimi duva vjetar kao u Sibiru, a ljeti sunce sprži polja bez hlada, živi još poneki starac. U selu Raškovići, udaljenom naselju Gornje Pešteri, zatičemo Isu Muratovića, vitalnog osamdesetogodišnjaka, koji svoju svakodnevicu i prošlost dijeli bez zadrške – onako kako samo oni koji su preživjeli najteže godine znaju govoriti.
„Bilo nas je dvojica braće iz Plava, iz Gusinja. Jedan ostao ovde, a drugi otišao, pa se po njemu zvalo Raškovići. Tako mi stari pričali“, započinje priču Iso dok sjedi ispred kuće koju su, kako kaže, njegova djeca sagradila dok su radila u Njemačkoj.
Ali, iako kuće niču, ljudi nestaju. „Nema više naroda. Samo mi stari ostadosmo. Mladih nema, otišli za Njemačku, po školama, u gradove. Dođu ponekad, pomognu, ostanu mjesec i opet odu.“
Život nekad i sad – razlika kao dan i noć. Iso pamti vrijeme kad su pješice išli do Sjenice i Novog Pazara. „Nije bilo ni prevoza, ni vode, ni drva. Muka naša bila. Sad je lakše, imamo auta, ali nema više ljudi s kojima bi čovjek riječ progovorio.“
U tom seoskom miru koji graniči s tišinom, preživjele su samo uspomene. „Ranije se išlo jedni kod drugih, igralo se po filđanima, smijalo, družilo. Sad svako u svoju kuću i telefon. Nema više one čarolije.“
Muratovićev život bio je pun rada i borbe. Radio je zemlju, čuvao stoku. „Ko nije imao – nije imao ni hljeba. Ali bili smo zdravi i jaki. Nisam znao za bolje, dok nisam otišao u vojsku u Hrvatsku. Tamo sam prvi put vidio voz.“
Danas gleda svoje krave, malo ore, vozi traktor. „Kad čovjek nešto radi, lakše mu. Ako samo leži – to nije život.“
Voda i dalje ostaje problem. „I danas je nema dovoljno. Neki kažu da je zagađena. Ne mogu više ni da pričam o tome“, kratko kaže, spuštajući pogled.
Na pitanje kako zdravlje služi, uz osmijeh odgovara: „Imam oko 80 godina, fala Bogu, dobro je. A i ova maca što je s nama, samo tu spava, neće drugo mjesto. Čuvamo se zajedno.“
U Raškovićima, gdje zime odnose i posljednje tragove mladosti, priče poput Isove ostaju kao svjetionici jednog vremena koje polako nestaje. Ostaju stare kuće, sjećanja, i rijetki glasovi koji i dalje odjekuju tišinom Pešteri.