PEŠTER – Kada se zaputite ka Pešterskoj visoravni, budite spremni da vaša čula dožive pravu gozbu. Ova prirodna oaza netaknute ljepote, nepredvidivog vremena i srdačnih ljudi krije mnogo više od pejzaža koji oduzimaju dah – ona nudi i neodoljive ukuse, među kojima se ističe čuvena pešterska stelja.
Prva stanica bila je Duga Poljana, selo koje već više od jednog vijeka njeguje pekarsku tradiciju. Nekada poznato po hljebu, danas se prepoznaje po – kako mnogi kažu – najboljoj jagnjetini u Sandžaku.
- „Počeli smo s hljebom, ali pečenjem jagnjadi postigli smo prepoznatljivost. Jagnjeće pečenje iz Dugopoljske pekare, gdje se meso termički obrađuje u plehovima, zadržava sočnost zahvaljujući saftu koji ostaje u posudi“, objašnjava domaćin.
Za razliku od ražnja, ovaj način pripreme čini meso mekšim i aromatičnijim. Ključ vrhunskog ukusa, ipak, ne leži samo u načinu pripreme – već i u kvalitetu mesa. Sjenička ovca, koja se hrani isključivo prirodnom ispašom po kamenjarima Peštera, daje meso posebnog kvaliteta. Hrani se travom, ječmom, žitom – sve organski i domaće, kako bi krajnji rezultat bio ono čime se generacije već decenijama ponose.
U sklopu pečenjare smješten je i restoran koji svojim ambijentom podsjeća na sarajevsku Baščaršiju – drveni izlozi, čepenak, atmosfera prošlih vremena…
- “Htjeli smo da stvorimo ugođaj šehera ovdje na Pešteru. Po reakcijama gostiju, čini se da smo u tome uspjeli”, kažu domaćini.
Nakon zalogaja koji se pamti, put nas vodi dalje – ka selu Rasno. Usput stajemo pored jedne od brojnih hajr-česmi, da ugasimo žeđ. U Rasnu srećemo starosjedioce. Njihove riječi su pomiješane između ponosa i tuge.
- „Put je dobar, ali omladina je otišla… Ostali smo mi stariji, čuvamo još ponešto ovaca, više krava“, kaže jedan od mještana.
Pojedini i dalje prave stelju i sjenički sir, ali sve rjeđe. “Nema više kao nekad, ali se trudimo da ne zaboravimo kako se to radi,” dodaje drugi.
I dok zemlja polako zarasta, kuće sve više svjedoče o pečalbarskom životu – lijepe, velike, moderne.
„Mladi grade da imaju gdje da se vrate. Nije sve izgubljeno,“ zaključuju sagovornici.
Na kraju dolazimo do samog srca Peštera. Zima ovdje ne prašta – hladnoća je ozbiljna, a vjetrovi neumoljivi. I nije bez razloga Sjenica poznata kao „srpski Sibir“.
- „Sjećam se da je 2006. godine ovdje izmjerena temperatura od -39,5 stepeni. Od Nove godine do kraja februara često je i -30. Amplitude znaju biti nevjerovatne – ujutro -30, popodne 0 ili čak koji stepen u plusu“, kažu lokalci.
I baš zbog te surovosti, ali i ljepote i iskonske tradicije koja još diše na ovom prostoru, Pešter ostaje mjesto koje se mora doživjeti – kroz pogled, kroz razgovor, i svakako – kroz zalogaj pešterske stelje.
TV prilog: TV Nova BiH
Tekst: Sandžak Danas