Tuzinje, Gornja Pešter – Sandžak Danas
Dok vjetrovi Gornje Pešteri šibaju visoravni, u selu Tuzinje još uvijek živi Hajrija Camović, žena koja iza sebe ima decenije života ispisanih mukom, radom i tišinom žene sa sela. U razgovoru za naš portal, Hajrija je otvoreno podijelila priču o teškom životu nekadašnjih generacija, o odrastanju njene djece bez osnovnih uslova i o načinu na koji danas gleda na svijet koji se, kaže, iz temelja promijenio.
„U moje vrijeme bilo je teško živjeti. Nije bilo vode, ni struje, a svakodnevica se svodila na borbu – sa stokom, na njivama, sa djecom…“, počinje Hajrija svoju priču, dok u očima sija mješavina ponosa i tuge. Ipak, naglašava, uspjela je zajedno sa svojim mužem da odgoji petoro djece. „Svi su odrasli zdravi i normalni, neka su po svijetu, neka ovdje sa mnom.“
Prisjećajući se godina koje su iza nje, ističe kako su sve postigli isključivo vlastitim rukama. „Kuću smo namjestili, podigli zgrade, sve svojim trudom. Danas imamo stoke, obrađujemo zemlju, imamo mašine, ali tada… tad se sve radilo ručno.“
Posebno emotivno Hajrija govori o svakodnevnim izazovima koje je imala kao majka. „Da sam tada imala vodu u kući, bila bih najsrećnija žena. Morala sam po kilometar da je donosim, grijem, perem djecu, pripremam ih za školu… A zime su bile surove.“
Kroz njene riječi provlači se i kritika savremenog načina života. „Danas sve imaš – i mašinu za veš, i sušare, i perače. A omladina neće da radi. Umorni su od šetnje, od druženja. Hoće da idu u grad, a tamo ništa ne pada s neba – mora se raditi da bi se jelo.“
Njena priča nije samo žal za prošlim vremenima, već i poziv mladima da ne zaborave korijene. „Imanja ovdje propadaju. A sve može da rodi – i paradajz, i paprika, i sir, sve zdravo, prirodno. Samo treba posijati, okopati, namiriti.“
Hajrija podsjeća da se sve u životu što valja mora zaslužiti. „Mi nismo imali ni pelene, ni moderne stvari. Sve se pralo na ruke, u hladnoj vodi, dok djeca plaču, dok muž radi, dok krave čekaju da se pomuzu. I nismo bili bolesni – ni ja, ni moja djeca. Sve smo prebrodili uz Božiju pomoć.“
S ponosom govori o svojoj djeci, unučićima, o tome kako su neki u Švajcarskoj, neki u Njemačkoj, a neki ostali u Sandžaku. Ipak, naglašava, nijedno ne želi da se vrati na selo.
„Uložili smo život u ovu zemlju. Ovdje se još može lijepo živjeti – ali samo ako hoćeš da radiš“, poručuje Hajrija, žena koja simbolizuje duh starog Sandžaka, skromnost i snagu onih koji su u najtežim uslovima sačuvali porodicu, obraz i tradiciju.