Autor Suad K Zoranić
U vremenu kada mladi sve manje posežu za knjigom, a još manje za perom, pojavi se ponekad neko ko svojim stihovima pomjeri granice. Jedan od tih rijetkih glasova je Mirza Halilović, mladi pjesnik iz Novog Pazara, koji suvereno kroči poetskim svijetom, donoseći svježu snagu i dubinu misli.
Rođen 2005. godine u Novom Pazaru, Mirza je sin Enesa i Elme Halilović. Pjesnički senzibilitet naslijedio je, reklo bi se, iz porodičnog gnijezda, ali se njegov glas već sada jasno izdvaja – autentičan, snažan i promišljen. Halilović je prije dvije godine objavio knjigu „Stalaktit“, koja je odmah skrenula pažnju književne javnosti, najavljujući ga kao jednog od najperspektivnijih mladih autora u regiji.
Njegova poezija donosi osjećajnu, ali britku introspekciju, odražavajući istovremeno krhkost i odlučnost. U svega nekoliko stihova uspijeva sažeti suštinu egzistencije, često kroz oštru metaforiku koja čitaoca ostavlja bez daha. Halilović ne bježi od suštine – on ju je u svojim pjesmama zagrlio.
Primjer njegove poetike najbolje se vidi u pjesmama „Med“ i „Sezona lova na patke“.
U „Medu“, pjesnik povlači snažnu paralelu između pčele i pjesnika, između nužne samoodbrane i umjetničke bespomoćnosti. Pčela, koja se brani samo jednom žaokom i time gubi život, suprotstavljena je pjesniku, koji nema oružje osim riječi, ali kroz njih ipak opstaje.
Med
biti pčela;
imati jednu žaoku
sa kojom se treba braniti; i znati da
iako se odbraniš,
ginešili biti pesnik,
nemati žaoku
bez koje se treba braniti; i znati da
iako umreš,
živiš.
Pjesma „Sezona lova na patke“ nosi surovu sliku društva u kojem se slabost ne prašta. Ona je istovremeno poetski prikaz stvarnosti i refleksija duboko ukorijenjenih mehanizama preživljavanja. Halilović ovdje hvata trenutak u kojem se ranjivost ne ostavlja na miru, već se neumoljivo progoni – bilo da je riječ o ptici ili čovjeku.
Sezona lova na patke
Tamo gde crnilo pod noktom opskrbi porodicu,
odatle sam ja.
na tim livadama videh lovce
što dvocevke duge, tiho pune.
iz visokih trava, na jug poleću
pirgave ptice.još pri prvom zamahu krila, oko ih kroz nišan vreba,
a već pri petom,
oborene leže na tlu.
jedna po jedna, padaju
i kvaču.pomislim:
svakog uzletelog ranismo na početku, jer ako ne mogu ja, nećeš ni ti.
Mirza Halilović ne pokušava da impresionira površnim metaforama ili pretjeranom ekspresivnošću – njegove riječi su izbrušene, odmjerene i pune težine. U njima se prepoznaje odrastanje u vremenu i prostoru koji ne prašta slabost, ali i nada da će riječ nadjačati surovost stvarnosti.
Njegovo ime već sada postaje prepoznatljivo među ljubiteljima poezije, a čini se da je pitanje trenutka kada će se njegov talent prepoznati i na širem regionalnom nivou. Ako je suditi po prvim koracima, književna scena će još dugo slušati glas Mirze Halilovića, pjesnika koji ne ostavlja prostor ravnodušnosti.