U selu Tuzinje, nadomak Sjenice, Sanija Kurtanović nosi sjećanja na jedno drugačije vrijeme – vrijeme kada su sandžačke majke bile simbol života, borbe i bezuslovne ljubavi.
- “Imalo je naroda, imalo je žena, imalo je ljudi, imalo je djece… Radilo se, čuvalo se, muzlo se, plastilo sve ručno. Sve se miljaše da se radi,” priča Sanija, s blagim osmijehom, dok pogled luta prema horizontima Pešteri.
Na pitanje da li je bilo teško, odgovara jednostavno i istinito: “A da nije?” – i u toj kratkoj rečenici staje čitava filozofija života na selu. Danas, kaže, jeste teže – iako se ima svega. “A nek se ima i tapuci malo,” dodaje kroz osmijeh, sjećajući se dana kada su se ovce muzle u zoru, kada se sir pravio doma, a voda nosila iz vrnika.
Odrastanje u Tuzinju, u jednoj od najviših tačaka Sandžaka, značilo je život bez luksuza, ali s mnogo više smisla. Djeca su znala red, žene su bile okosnica domaćinstva, a poštovanje prema majci bilo je svetinja.
Sanija Kurtanović svojim svjedočenjem podsjeća na ono što se danas često zaboravlja – da je majka bila stub kuće, zemlja pod nogama i nebo iznad glave. Njena riječ bila je zakon, ali nikada gruba. Njena ruka je bila umorna, ali uvijek topla. Njeno srce – bezgranično.
U vremenu kada tehnologija diktira ritam, a ljudi zaboravljaju vlastite korijene, priče poput ove iz Tuzinja vraćaju vjeru u ono iskonsko, jednostavno i čisto – ljubav majke.
Zato, kad govorimo o Sandžaku, sjetimo se i Sanije. Sjetimo se svih tih nevidljivih, a moćnih žena koje su bez ijedne riječi žalbe nosile teret čitavog jednog naroda.