BEGOVI BUNARI – PEŠTER – Samo pola sata vožnje od Sjenice, ali kao da putujete kroz vreme. Put koji vodi do Begovih Bunara, letnjeg staništa stočarske porodice Cucak, vodi preko lošeg akadam puta, a zatim i utabanih staza kroz netaknutu prirodu Pešterske visoravni. Iako se stiže za svega 30 minuta terenskim vozilom, svaki metar ovog puta vodi sve dalje od savremenog života.
U tom krajoliku, na oko 1.300 metara nadmorske visine, Fikret Cucak sa svojom porodicom živi bez struje, bez asfalta, ali sa snagom tradicije i upornošću koju moderna civilizacija odavno zaboravlja.
– Najveći nam je problem što nemamo struju, govori Fikret, glava porodice Cucak. „Bez nje je teško sačuvati mleko leti, ne možemo ga predavati jer se brzo pokvari. Zato sve prerađujemo u sir.“
Porodica Cucak se oslanja na vlastiti trud – prave kravlji i ošči sir, kao i tradicionalni delikates Peštera: punjene paprike sa tzv. jardumom, gustim mlekom koje se retko gde još može naći. Njihov sir je toliko kvalitetan da je upravo receptura porodice Cucak poslužila kao osnova za registraciju geografskog porekla sjeničkog sira.
Uprkos teškim uslovima, Cucaci nisu odustali. Bez pomoći mešalice i struje, sami su sazidali čvrste objekte za sebe i stoku.
– Ovdje smo sve do 15. novembra. Vreme se ovde promeni i po nekoliko puta dnevno, objašnjava Fikret. „Morali smo da napravimo dobre štale, jer stoka mora da ima gde da se skloni kad dođe hladnoća.“
Fikret sa bratom drži oko 200 ovaca i 70 priplodnih jagnjadi, dok mušku jagnjad tove u selu radi prodaje. Ali ono što ga najviše brine nije stočarstvo – već budućnost njegove dece.
Sedmogodišnji Asmir, najmlađi član porodice, ove godine je krenuo u prvi razred. Zahvaljujući opštini Sjenica, kombi dolazi po njega i vraća ga iz škole.
– Bez pomoći države i ministarstva, teško možemo da obezbedimo uslove za život, iskreno govori Fikret. „Naša opština je siromašna, ali se trudi koliko može.“
Najveća želja ovog oca nije luksuz, već struja. Nada se da će jednog dana njegovo dete moći da ostane na Pešteri, ali sa boljim uslovima.
Dok se mi iz civilizacije vraćamo svojim kućama, večeramo pod svetlom sijalica i gledamo televiziju, porodica Cucak večera uz gasnu lampu i leže rano – onako kako je to nekada bilo u svakom domaćinstvu u zaboravljenim planinskim visinama.
Možda će jednog dana, zahvaljujući najavi lokalne elektrodistribucije, struja ipak doći i do Begovih Bunara – i upaliti novo svetlo nade u životima ovih skromnih, vrednih ljudi.