Raškoviće, Sjenica – Na visoravni Peštera, na stotinama kilometara od Beograda i još dalje od ušiju državnih institucija, život Haka Muratovića izgleda kao borba s vremenom, oskudicom i zaboravom. Njegova priča je priča čitavog Sandžaka, priča o praznim selima, napuštenim domovima, i mladima koji su, kako kaže, „otišli trbuhom za kruhom“ jer ovdje za njih nije bilo ničega.
„Naša djeca odoše u bijeli svijet. A koga da glasamo? Više nikoga. Vode nemamo, fabrike nemamo, ostala samo prazna obećanja,“ govori Hako dok stoji pored štale u kojoj drži ono malo stoke što mu je preostalo.
Njegovo selo, Raškoviće, ima samo sedam stanovnika. Vode nema, a jedina preostala nada leži u molbama koje su mjesecima slali lokalnim vlastima i ministarstvima, bez odgovora. „Mi već deset godina tražimo vodu. Sami smo skupljali pare, ali i ta voda što smo je doveli – stala. Niko od opštine nije pomogao, ni država, ni zakon. Ništa!“
I dok priča, Hako s tugom opisuje kako je nekad imao po 500 ovaca, kako su dolazile televizijske ekipe iz Beograda da ga snimaju. Danas? „Imam 15 krava i bikova, ali to je sve. Djeca otišla, žena i ja sami.“
Njegova dva sina su u Njemačkoj, kćerke udate. Povremeno pošalju pomoć, dođu u posjetu. Ipak, praznina ostaje.
- „Vuče želja, znate. Dođu li, ne mogu da ih ne nahranim, da im nešto ne dam. Ali teško. Sve je poskupjelo – džubrivo, sjeme, nafta. Plata nigdje, a država, koliko god ponekad i pomogne, ne vidi nas ovdje. Kao da ne postojimo.“
Hako je nekada bio odbornik, aktivan u selu, ali danas nema više ni volje ni snage za politiku.
- „Sve je to isti sistem. Dođe jedan, otpusti drugog. Dovodi svoje, a seljaka niko ne pita.“
I dok stoji pored svoje skromne kuće, iza koje su nova zdanja podignuta novcem dijaspore, Hako ne vjeruje da će se iko zaista vratiti. „Pravili su kuće kao da će da se vrate. Ali kad ovdje nema posla, kad nema vode, šta ćeš tu?“
Njegova priča je surova realnost Pešteri. Tu se više ne čuje dječji smijeh. Škola je zatvorena, kombinat Sjenica više ne postoji, a kombajni su zamijenjeni traktorima koji više stoje nego što rade. POgledajte tv prilog ispod teksta.
- „Ostali smo da gledamo kako umire ono za što smo cijeli život radili,“ zaključuje Hako, brišući ruke o pantalone pune prašine. „Al’ se borimo. Dok god imam snage – za svoju djecu i unučad.“