Na visoravni gdje se vjetrovi sudaraju s tišinom, a priroda još uvijek diktira ritam života, stočarstvo i dalje predstavlja osnovu egzistencije mnogih porodica. Jedan od istaknutih domaćina u selu Rasno je Sabahko Zenović, čije domaćinstvo danas broji više od dvadeset krava i junica — i sve su, kako s ponosom kaže, „prva klasa“.
„Ovdje imamo deset krava, tri-četiri su već prodale telad, a ovo jedno tele još malo da poraste, pa da se proda za 800 do 1000 evra“, govori Sabahko dok pokazuje stoku, dodajući da su neka grla ostavljena za priplod kako bi se proširio stočni fond.
Rad se ne zaustavlja — dan počinje rano, i završava se kasno.
- „Tri puta dnevno se radi po sat, možda i više. Sve se stiže jer je svoja kuća. Sin mi sad više radi, ima mašineriju — tri traktora, sve priključke. Danas je lakše nego prije, kad smo sve radili ručno. Kosilo se, oralo, vuklo ralicom… A sad se sve odradi s jednim traktorom.“
Zenovići redovno prodaju mlijeko. Dolaze otkupljivači iz Tutina, porijeklom iz Rasna.
- „Svako jutro dođu oko devet, deset sati. Mlijeko se izruči, oni sve uredno plate. Nema problema.“
Ni prodaja mesa ne ide teško:
- „Kad zatreba, trgovci iz Novog Pazara zovu telefonom, dogovorimo se, ostave pare i mesari obave posao. Tako ide.“
Na pitanje o novcu, Sabahko iskreno kaže:
- „Pare trebaju u ovom dunjaluku, ne može se bez njih ništa. Ali ni bez rada. Ko će da radi ako ne mi?“
Posebno raduje što i unuci žele da se uključe:
- „Svi hoće da rade, svako zna šta mu je posao. To je najvažnije — složna kuća.“
Videosnimak pogledajte ispod teksta. I dok se obilazi druga štalu, Sabahko ispraća riječima koje možda najbolje oslikavaju duh Peštera:
„Bogu šućur, još sam gazda. Al’ bez zajedništva i truda — ne bi bilo ništa.“