Piše: Redakcija Sandžak Danas
U podnožju Hajle, planine što čuva svoje legende i šapće vjetrovima, 24. septembra 1983. godine rođena je Jasmina Luboder Leković. Njen život, satkan između sjevera Crne Gore i duhovnog juga Sandžaka, danas pulsira u Novom Pazaru, gdje radi u Istorijskom arhivu „Ras“. Diplomirana žurnalistkinja, bibliotekarka, trener za nezaposlene, pjesnikinja, pripovjedačica i – ono što najponosnije nosi – Lamijina i Linina majka.
Jasmina je žena riječi. Ne samo zbog toga što je diplomirala novinarstvo, već zato što riječima gradi mostove između tišine i osjećanja, između odsutnih i prisutnih, između onih koji odlaze i onih koji ostaju da pamte. Kao polaznica Radionice kreativnog pisanja Enesa Halilovića, Jasmina njeguje dar izraza koji ostavlja bez daha. Nije to tek pjesništvo – to je dirljivo sjećanje koje nas poziva na tišinu i misao.
Na inspiraciju stihovima Envera Muratovića: „Jer / bez imalo sumnje / drvo za moj tabut raste / i platno posmrtno moje neko negdje tka“, Jasmina odgovara svojom poetskom meditacijom o prolaznosti, uspomenama i vječnosti. U njenim stihovima odlasci nisu kraj, već početak jednog novog dijaloga. Njeni redovi ne nose tamu smrti, već svjetlost tišine, osmijeh onih koji su otišli, a ipak su tu, u svemu što živimo.
„Prolazimo mi, ne vrijeme“, piše Jasmina, podsjećajući da je čovjek, sa svim svojim krhkim emocijama, ono što klizi kroz svijet, dok vrijeme samo posmatra, tiho i ravnodušno. Ali ono što ostaje – jeste riječ. I osjećaj. I osmijeh urezan na tabutu.
Jasmina piše o smrti s dostojanstvom, kao o dijelu puta, o prolaznosti s nježnošću, a o vječnosti kao o nečemu poznatom i bliskom. U njenim stihovima, svaka bol se preliva u blagu svjetlost, a tuga se preoblikuje u nadu.
Njena poezija nije samo stvaralački izraz – to je vid unutarnjeg razgovora, duhovna arhitektura u kojoj svako može pronaći sobu za svoje uspomene, svoje suze, svoje tišine.
U vremenu kada riječi često gube težinu, Jasmina Luboder Leković podsjeća koliko jedna iskrena rečenica može biti snažna. Koliko jedna pjesma može utješiti. I kako se iz svakog lišća koje šušti pod korakom može roditi stih – ako ga znamo slušati.
Jer, kako ona kaže – „bez imalo sumnje, drvo za naš tabut raste, i platno posmrtno naše neko negdje tka.“
-
-
-
- Prolazimo mi, ne vrijeme.
Neki odlasci su sigurni dolasci.
U tišini što šapuće korake, sjećanje je miris u zraku.
Neuhvatljivo.
Ali vječno prisutno.
Prolaznost, tanka nit što se razdvaja,
u tišini koja sve raznosi, kao zlatna prašina tvog osmijeha.
Bez riječi, bez glasa, tamo gdje prošlost postaje tišina
s najjačim krikom.
Odlazak je samo prekid razgovora, nepozvani gost na pragu.
Ali ona ne donosi kraj, samo novo pitanje. Koje nikada ne dolazi do odgovora.
Vječnost nije broj, to je prostor bez ivica,
Vječna tmina i svjetlost, u kojoj su svi trenuci.
Enver i mi.
Prebiramo po sjećanjima, pokušavajući da ih sačuvamo od zaborava.
Prolaze godine…
Dolazi neki nov, naš jun.
Riječi se, poput zaboravljenih dragulja, povremeno pojavljuju i nestaju.
A odlasci su postali dolasci kroz uspomene.
Svaku pjesmu o njoj,
i svima koji su otišli, skrivamo.
Neka nose svjetlost, nježnost, tišinu i ništa drugo.
Baš kao što je ona bila, tog junskog dana, kad je otišla.
Na tabutu, na samom kraju, imala je osmijeh u kojem su se smjestili svi naši svjetovi.
I ove riječi moraju biti najjsvetlije i najčistije.
Preko mladih potoka, kroz pahulje što liju suze,
tamo gdje talas mjesečine blista, daleko od najdaljeg, a najbliže.
Kroz sivi snijeg sa svjetlošću,
hodamo svi do odlaska.
Rijetki mogu okupati zvijezde svojim osmijehom.
Jer, bez imalo sumnje, drvo za naš tabut raste, i platno posmrtno naše neko negdje tka.
- Prolazimo mi, ne vrijeme.
-
-