U zabačenim selima jugozapadne Srbije, gdje su zime surove, a život nemilosrdan, mnogi neženje iz Sandžaka i okolnih krajeva spas od samoće potražili su u brakovima s nevjestama iz Albanije. Ovi brakovi donijeli su nadu za opstanak sela, vratili život školama i stvorili nove generacije djece koja su spoj dvije kulture. Ipak, život nije uvijek blag prema svima.
Jedan od rijetkih primjera razdvajanja u ovakvim zajednicama jeste sudbina Velibora Bugarića (46) iz sela Vranovina, podno Golije. Nakon 13 godina zajedničkog života, njegova supruga, Albanka iz okoline Skadra, odlučila je da ga napusti i ostavi mu četvero maloljetne djece – Martinu, Mariju, Ratka i Nenada. Velibor i njegova porodica sada žive u teškim uslovima, boreći se sa siromaštvom, neizvjesnošću i ogromnim izazovima.
Veliborova majka Ljubinka, žena već u poznim godinama, preuzela je glavnu ulogu u odgajanju djece. Njena snaga i volja su zadivljujuće, ali je svakodnevna borba iscrpljuje.
- “Sva muka oko vaspitanja, prehranjivanja i školovanja djece pala je na moja pleća. Ja i suprug Dušan smo stari i bolesni, ali moramo da ih okupamo, obučemo, nahranimo i spremimo za školu. Ne znam koliko ćemo još moći izdržati”, priča baka Ljubinka sa suzama u očima.
Njihov otac, Velibor, iako vrijedan i požrtvovan, nema stalan posao i ne može im obezbijediti ni osnovne uslove za normalan život. Djeca su odlični đaci, ali im je potrebna podrška i pomoć kako bi nastavili školovanje i imali dostojanstvene uslove za život.
Rodbina i dobri ljudi iz ovog kraja ujedinili su se i Veliboru i njegovoj djeci sagradili kuću, ali ona još nije završena. Nedostaje mnogo toga – od namještaja, bijele tehnike, pa do osnovnih životnih potrepština. Ova porodica nema mogućnost da plati račune za struju, a djeca svakodnevno pješače do škole.
Među prvima koji su pritekli u pomoć bio je poznati humanitarac Hido Muratović, koji je Veliboru i djeci donio namirnice, odjeću, obuću i uručio im prvu novčanu pomoć od 200 eura. Odmah potom, iz firme Ekstra-san iz Ribarića kod Tutina, vlasništvo braće Almira i Samira Zilkića, stigla su dva kauča, što je djecu obradovalo više nego išta.
“Spavali smo na starim, dotrajalim i neudobnim ležajevima od kojih su nas bolela leđa. Sada će nam biti mnogo lakše”, kaže Martina, najstarija među djecom, sa zahvalnošću u glasu.
Poziv na humanost: Šta je ovoj porodici najpotrebnije?
Humanitarna pomoć je za ovu porodicu od presudnog značaja, ali su potrebe i dalje velike. Potrebno je obezbijediti:
- Stalnu podršku u hrani i higijenskim potrepštinama
- Plaćanje računa za struju
- Prevoz djece do škole
- Školski pribor i knjige
- Veš-mašinu kako bi baka Ljubinka lakše obavljala kućne poslove
- Radni sto za djecu
- Računar ili mobilni telefon za učenje
Hido Muratović, poznat po svojoj nesebičnosti, uputio je apel svim ljudima dobre volje, kako u Sandžaku, tako i u dijaspori.
“Ova porodica i ova djeca moraju biti stalna briga humanih ljudi. Namirnice će im brzo nestati, a pred njima su hladni dani. Apelujem na sve čitatelje i našu dijasporu da im pomognemo koliko možemo”, poručio je Muratović.
Iako su ostali bez majke, ova djeca imaju ljubav i podršku porodice, ali i cjelokupne zajednice. Njihova priča je podsjetnik koliko je solidarnost važna i koliko malo može promijeniti nečiji život. Ako se udružimo, možemo pomoći ovoj porodici da prevaziđe najteže trenutke i omogući djeci sretnije djetinjstvo.
Svi koji žele pomoći Veliboru Bugariću i njegovoj djeci mogu se obratiti humanitarnim organizacijama ili direktno stupiti u kontakt s porodicom preko humanitaraca iz ovog kraja.
Ne dozvolimo da ovi mališani ostanu prepušteni sudbini – budimo ruka podrške tamo gdje je najpotrebnije.